Sinopsis filma: Karantena (Quarantine)

POSTAVLJANJE KARANTENE

„Karantena“ je riječ koja automatski priziva druge riječi, kao što su „strah“, „bolest“ i „izolacija. Iako snimljen na engleskom jeziku, film Quarantine započeo je svoje postojanja na drugom jeziku. Producent Sergio Agüero otkrio je nagrađeni Španjolski film REC tijekom putovanja u Španjolsku u siječnju 2007 (film je osvojio nagradu Goya – Španjolski ekvivalent Oscara – za najbolju montažu i najbolju novu glumicu). „Vidio sam promotivnu snimku kojom se produkcijska ekipa služila za prodaju međunarodnih prava,“ kaže Agüero „Film nije još niti bio snimljen do kraja, no čak i ta rana verzija je u meni izazvala jezu.“

Uz tako osvajajuću – i užasavajuću – filmsku premisu, Agüero je odmah uočio potencijal za verziju na engleskom jeziku. „Dok su još dovršavali film REC u Španjolskoj, ja sam donio projekt Royu i Dougu iz Vertigo Entertainment ovdje u Sjedinjenim Državama,“ kaže producent. Roy Lee i Doug Davidson su već donijeli Američkim gledateljima engleske verzije nekih stranih filmova, kao što su The Ring, The Grudge i The Departed, pa se Agüeru činilo da bi Quarantine bio idealan projekt za Vertigo.

Kada je producent Lee prvi puta pogledao promotivnu snimku filma REC, i pročitao scenarij, oduševio se. „Odmah sam vidio da je riječ o nečem posebnom,“ kaže Lee. Uskoro nakon što je dovršen španjolski film, partneri su nabavili snimku i predstavili ju studiju Screen Gems, koji su bili toliko oduševljeni da su taj film proglasili prioritetom. „Ovaj film je pokrenut i složen brže od ijednog filma na kojem sam radio,“ kaže Lee. „Od prvog trenutka kada sam vidio originalni film do trenutka kada je počelo snimanje je prošlo manje od tri mjeseca.“

Braća John i Drew Dowdle su unajmljeni da adaptiraju scenarij. Dvojac je nedavno napisao triler dokumentarnog stila The Poughkeepsie Tapes, kojeg je John također režirao, a Drew producirao, i producenti su imali osjećaj da bi njih dvojica donijeli filmu ono što mu je potrebno da postane hit. Braća su bila pozvana da iznesu svoje viđenje filma, a njih dvojica su oduševljeno prihvatili priliku.

Redatelj John Dowdle kaže, „Drew i ja smo se natjecali s mnogo boljim redateljima za ovaj posao. No, kako smo nas dvojica, zaključili smo da možemo nadmašiti svakoga. Radili smo danonoćno kako bi se najbolje moguće pripremili za ovaj posao.“

„Mislili smo da je to savršena prilika za nas,“ dodaje Drew. „Sadrži mnogo realističnih elemenata, baš kao i naš posljednji film, tako da smo se zaista jako potrudili da dobijemo posao.“

Njihova strategija se isplatila. „Braća Dowdle su nas oduševila svojim entuzijazmom,“ kaže Agüero. „Uspjeli su artikulirati Američki pristup, gradeći na dobrim stranama španjolskog scenarija, i dodajući malo žestine za Američke gledatelje.“

Većina filmskih obrada ima prednost što se rade prema nacrtu – ranijem filmu. Oni koji rade na adaptiranju projekta mogu vidjeti što funkcionira na snimci, a što bi trebalo promijeniti kako bi poboljšali priču ili napetost. U slučaju filma REC, „Mi smo zapravo adaptirali naš film prije nego smo pogledali original,“ kaže John Dowdle. „Oni nisu dovršili montažu svog filma. Mi smo pročitali njihov scenarij i pogledali promotivnu snimku, i radili prema tome.“

„Rađenje obrade filma je zanimljiv proces,“ nastavlja John. „Na neki način imate više slobode, dok u ste u drugim stvarima više kreativno ograničeni. Mi smo bili prezadovoljni originalnim materijalom – bio je toliko dobar da smo bili užasno uzbuđeni oko projekta.“

„Bilo je lijepo raditi prema nečemu toliko visoko kvalitetnom,“ dodaje Drew. „Željeli smo ostati što vjerniji originalu jer je on na toliko načina bio uspješan. Mislim da je sasvim prirodna želja promijeniti stvari i pokušati ih učiniti boljima, i mislim da smo se mi u mnogim dijelovima morali odupirati toj želji kako ne bi pokvarili ono što je već bilo dobro. Jako smo zadovoljni ravnotežom koju smo pronašli između vjernosti originalu i dodavanju vlastitog potpisa.“

Producent Lee dodaje, „Zapravo smo im dali veliku dozu kreativne slobode u stvaranju novog scenarija, no oni su slijedili original jer je bio vrlo efektivan i nisu željeli sve mijenjati.“

Autori filma jesu unijeli neke promjene kako bi pojačali realistične elemente novog projekta. „Španjolski film je više naginjao natprirodnom,“ objašnjava Agüero. Braća Dowdles su htjeli osnovnu premisu učiniti realističnijom – što cijeli film čini utoliko strašnijim. „Za Quarantine,“ kaže Agüero, „autori filma su također pojačali osjećaj paranoje, činjenicom da vlada, od koje bi očekivali da pomogne ljudima, ovdje preuzima ulogu tihog neprijatelja, ne objašnjavajući niti situaciju niti svoje postupke.“

„Jako smo pazili kako bi sve što se u filmu događa bilo zaista moguće,“ dodaje John Dowdle. „Ta činjenica, da je film zasnovan na realnosti, je ono što ga razlikuje od većine horora.“

Pošto centralna premisa filma diktira „nađenu“ snimku jedne kamere kojom su snimani događaji unutar stambene zgrade, film se u potpunosti odvija u stvarnom vremenu. Scene se kreću kroz stanove i po glavnom stubištu zgrade, i ponekad traju nekoliko minuta prije preskakanja u slijedeću scenu. Prijelazi među scenama su uglavnom napravljeni skrivenim rezovima.

„Mi događaje gledamo sa gledišta kamere,“ kaže redatelj Dowdle. „Ima nešto jezivo u filmu u kojem ne možete vidjeti kroz vrata ili što se nalazi iza ugla. Kada ste ograničeni onime što može vidjeti jedna kamera, gledatelji imaju osjećaj da se nalaze u stvarnom prostoru.“

„Uživali smo igrati se nesavršenim svjetlom i nesavršenim kadrovima,“ dodaje Drew, „u kojima ne vidite sve što bi željeli vidjeti, niti čujete sve što bi htjeli. Ta nesavršena priroda filma zaslužna je što sve djeluje toliko realno. U današnjoj kulturi YouTube snimaka, svatko od nas je naviknut gledati razne snimke. Gledati cijeli film iz perspektive jedne kamere gledateljima ima smisla.“

Autori filma su se također odlučili snimati film po redoslijedu kako je napisan, ideja koja se u suvremenoj produkciji često pokaže neizvediva zbog ograničenja koja nameću lokacije, glumci i vrijeme. „Quarantine smo snimili na linearan način,“ kaže Lee. „Prva scena koju smo snimili je ona s kojom započinje scenarij, a posljednja snimljena je završna scena filma. To je gradilo osjećaj napetosti dok smo snimali.“

Osim što su time postigli sve snažniji osjećaj napetosti i akcije, John Dowdle je u linearnom snimanju pronašao i emocionalnu prednost. „Kada lik umre, taj glumac je završio snimanje,“ kaže redatelj. „Njihova filmska smrt je nosila snažan osjećaj finalnosti, jer smo nakon njihove ‘smrti’ doslovce ostajali bez njih.“

Autori su također otkrili kako im linearno snimanje dopušta slobodu da na snimanju eksperimentiraju bez nekih negativnih posljedica. „Naši eksperimenti bi često izmijenili izgled glumaca ili stvarnosti situacije u kojoj se nalaze,“ kaže John, „Da nismo snimali po redu, sve bi moralo biti unaprijed odlučeno i dogovoreno, bez kasnijih izmjena. Drew i ja smo imali snažan osjećaj da na ovom projektu moramo poštovati trenutak. A to ne možete ako sami sebe ograničite.“