Stil filma Seven Pounds
Vizualni stil Seven Pounds je preplavljen osjećajem hitnosti i otkrivajućom ljepotom za koje je Gabriele Muccino osjećao da bi filmu donijeli ono što on naziva „dodatnim slojem pripovijedanja“. „Htio sam da izgled filma bude stiliziran,“ kaže redatelj, „jer Benov um je pomalo pomaknut. On živi u svom svijetu pa drugačije doživljava svijet – njega okružuje svijet prepun lijepih stvari, no on se osjeća izdvojen od toga. Vidi druge ljude kako doživljavaju tu ljepotu, no on sam ne može, dok ne upozna Emily.“
Kako bi pronašao pravi estetski izraz za film, Muccino je unajmio francuskog snimatelja Philippea Le Sourda, koji je nedavno snimao romantičnu komediju Ridleya Scotta smještenu u Provansu, A Good Year. „S Philippeom sam radio na jednoj reklami i već sam tijekom te kratke suradnje osjetio da je on nevjerojatno talentiran,“ kaže Muccino. „Koristili smo se slavnim slikama kao referencama, i ja sam doslovce imao osjećaj da je Philippe u stanju naslikati film. On počinje sa cjelokupno vrlo sumornom slikom, i raspliće ju u vrlo svijetli i šareni svijet.“
Sličnu preobrazbu možemo vidjeti u radu dizajnera produkcije Michaela Rive, koji je ranije surađivao sa Muccinom na filmu The Pursuit of Happyness. Riva objašnjava: „Na početku je cijeli dizajn ukaljan Benovom unutarnjom vizijom svijeta, tako da smo koristili vrlo mračne, iskrivljene palete boja, i svi detalji na snimanju su bili bezbojni, no kasnije eksplodiraju u bujne purpurne boje. Nakon što Ben upozna Emily, sve što je bilo mračno i bezbojno postaje sve više i više šareno.“
Riva objašnjava kako je prošlogodišnja zapanjujuće vizualna filmska adaptacija The Diving Bell and The Butterfly, u režiji slikara Juliana Schnabela, djelovala snažno inspirativno na njega, baš kao i Francuski film iz 1960. The Things of Life., uznemirujući portret kajanja jednog čovjeka, u režiji Claudea Sauteta. „Oba ta filma imaju liričnost i ljepotu koju sam želio vidjeti i u Seven Pounds,“ komentira Riva.
Tražeći po Los Angelesu, Riva je također blisko surađivao sa Muccinom na pronalasku personaliziranih okruženja za svaki od likova. „Emily i Ezra, na primjer, oboje imaju personalizirani okoliš,“ objašnjava dizajner, „koji karakterizira različit izgled i osjećaj koji ocrtava njihove ličnosti. Tako da su boje u Emilynoj kući vrlo živopisne i hrabre, dok je Ezrino okruženje vrlo spartansko, organizirano i jednostavno funkcionalno.“
Jedna scena u kojoj se jasno združuju vizije Muccina, Le Sourda i Rive je trenutak kada se Ben i Emily nađu u bujnom, širokom polju daleko od gradske buke. Ta scena je od početka bila centralna Muccinovom nacrtu filma i on je forsirao svoju umjetničku ekipu da ju ostvare točno kako je on zamislio. Riva se prisjeća: „Gabriele nam je rekao da želi postići Toskanski, romantičan, sentimentalan osjećaj za tu scenu. No, mi se nalazimo usred pustinje, i nismo znali za niti jedno takvo mjesto u blizini Los Angelesa! Tražili smo, i tražili i tražili. I začudo, konačno smo našli to veliko, prelijepo polje visoke trave u parku Charmlee u Malibuu – i to je savršeno odgovaralo onome što je Gabriele želio.“
Producent Jason Blumenthal o toj sceni kaže: „To je svakako jedna od najromantičnijih scena koje sam ikada vidio. Dvoje likova se niti ne dodiruju – toliko je snažna njihova veza – a opet, danas nitko od nas ne može zamisliti film bez te scene.“
Muccino je dugo naslućivao da bi scena u polju mogla biti vizualni prikaz srži romance između Bena i Emily. On kaže: „Meni je to bio način da prikažem osjećaj života koji okružuje Bena i Emily, to dvoje ljudi izgubljenih u trenutku iznimne prirodne ljepote.“
Cijela snimateljska ekipa je u Muccinovoj odlučnosti da izvuče najviše moguće emocija i ljubavi iz ama baš svake scene pronašla beskrajan izvor motivacije. „Gabriele je neprestano govorio producentima, Willu, Rosario i cijeloj ekipi i postavi da je ovo prvenstveno ljubavna priča i da to nikada ne smiju zaboraviti,“ prisjeća se Todd Black. „I zaista mu je na čast činjenica da je na svakom koraku, od načina na koji je snimao film, do dizajna produkcije, do odabira glazbe, svaka pojedina sitnica koju je napravio se vraća na pričanje ljubavne priče.“
Muccino se nada da će priča Seven Pounds evocirati i osobnu i uzvišenu stranu ljubavi za gledatelje. On sažima: „Nadam se da će gledatelji otići sa filma s onim osjećajem jedinstvenosti života. Ponekad život uzimamo zdravo za gotovo, a ponekad nas film može podsjetiti koliko eksplozivne, krhke i prolazne stvari zaista jesu – no i koliko mogu biti čarobne. Ponekad nas priča može podsjetiti na ljepotu koja nas okružuje, na ljude koje volimo i na darove koji nas spajaju.“
