S DRUGE STRANE PLATNA
Kako su zaživjele “Priče za laku noć“
Autorima filma bili su potrebni vrhunski vizualni efekti, specijalni efekti i svjetski kaskaderi kako bi oživjeli bajkovite filmske prizore. Kako bi oživjeli “Priče za laku noć“, autori filma okupili su čitav tim profesionalaca koji su radili s druge strane platna, uključujući scenografkinju Lindu DeScenna, supervizora vizualnih efekata John Andrew Bertona Jr. i trenera životinja Stevea Berensa.
DeScenna, koja je s Adamom Shankmanom ranije surađivala na filmovima “The Pacifier“ i “Bringing Down the House“, kaže kako je njihov prvi korak bio rasčlanjivanje scenarija. „Morali smo se stvarno domisliti što možemo izgraditi kako bi scenografija bila što vjerodostojnija, a što možemo naknadno dodati kompjuterskom obradom,“ pojašnjava. „I to smo morali vrlo jasno definirati.“
DeScenna komentira kako je film bio pravi izazov zbog silnih izmjena scenografije – od suvremenog izgleda kad je riječ o scenama iz Skeeterovog stvarnog života, do bajkovitih sekvenci. Scenografkinja je dobila u zadatak osmisliti sve, od predvorja hotela do ukopa oko dvorca, što je bilo posebno teško. „I uspjeli smo,“ kaže DeScenna. „Ali drago mi je što je to sada iza mene.“
Scenografkinja priznaje da je dobar dio scena snimljenih u ukopu, kao i ostatak filma, zahtjevao specijalne efekte. Ta dva tima radila su zajedno kako bi stvorili besprijekorne scene u kojima se preklapa fizički dizajn s kompjuterski generiranim efektima.
Stvaranje čarolije
Supervizor vizualnih efekata, John Andrew Berton Jr. dobio je u zadatak vizualne efekte učiniti što realnijima. „Naša je zadaća da čarobna stvorenja, čarobna pozadina, kao i sve ono spektakularno na filmu, izgleda baš kao da je stvarno i dio našeg svakodnevnog iskustva.
„Ako želite postići dobre vizualne efekte, sve morate unaprijed planirati,“ pojašnjava Berton. „Sudjelovali smo u predprodukciji s konceptualnim nacrtima i skicama čudesnih bića.“
Berton kaže kako su “Priče za laku noć“ zahtijevale poseban proces kojeg naziva “cyber skeniranje“. „Osmislili smo digitalne kaskadere, odnosno digitalne glumce koji glume na isti način kao i pravi kaskadaeri. To je metoda koju smo odlučili primijeniti u situacijama koje su opasnije i zahtijevnije od uobičajenih kaskaderskih scena. Skenirali smo lica i kostime glumaca kako bi cijela stvar izgledala što realističnije.“
Ista tehnologija korištena je i za izradu sireninog repa za jedan od likova Keri Russell. „Gornji dio tijela je snimka Keri Russell, dok je sirenin rep čista animacija,“ pojašnjava Berton.
Berton pojašnjava da je njegov tim blisko surađivao i sa snimateljem, scenografkinjom i stručnjacima za rasvjetu – u vezi svega, do pitanja frizure i šminke – kako bi postigli upravo ono što su autori filma željeli pokazati. „Kad jednom dođete do faze post-produkcije, sve to valja držati na okupu kako bi cijela stvar bila usklađena.“
Na filmu se također pojavljuje čitav niz slavnih kaskadera. Redatelj Adam Shankman je ranije imao prilike raditi na filmovima s puno kaskadera, ali svejedno smatra da su “Priče za laku noć“ – priča za sebe. „Radili smo s nekoliko stvarno sjajnih timova kaskadera kako bi snimili scenu utrke kočijama i motorima. Obožavam brzinu. Ona tako savršeno nadopunjava sve ostalo na filmu, jer svemu daje dojam velike avanture i hitnosti. To je naprosto sjajno.“
Opasne scene na filmu uključuju skok na motoru, beztežinsku borbu u svemiru između Sandlerovog i Pearceovog lika, pa sve do kretanja kroz čitav stampedo konja.
Trener životinja Steve Berens dobio je u zadatak uskladiti nekoliko scena u kojima se pojavljuje čitav niz životinja – od stampeda konja do gomile slonova. „U životu sam stvarno imao prilike puno raditi sa životinjama, ali kad se približite krdu slonova i morate raditi s njima, to je stvarno nevjerojatan osjećaj. Oni su stvarno posebni,“ komentira Berens.
Trener pojašnjava kako je jedna od zahtijevnijih scena bio stampedo konja u priči s Divljeg Zapada. „Skeeter nailazi na stampedo konja dok je i sam na konju, i nekako se uspije izvući kroz stampedo. Pomislio sam ‘O Bože, kako li ćemo to izvesti?’“
Berens se udružio u svojim naporima s timom zaduženim za vizualne efekte. Berton pojašnjava, „Kako bismo zaštitili glumce i postigli onaj nivo akcije kakav želimo, najprije smo pustili konje u stampedo, zatim glumce na konjima, da bi konačno to spojili digitalnim putem, kako bi sve izgledalo kao da se dešava istovremeno.“
Pozvoni i dobit ćeš mrkvu
No najveći je izazov za trenera životinja bilo treniranje zamoraca za ulogu kućnog ljubimca Bugsyja. Scenarij je zahtijevao od zamorca da trči po napravljenom kolutu i ušuškava se u krevet – što i nije tako jednostavno postići, komentira Berens. „Zamorci baš nisu poznati po svojoj brzini i okretnosti. Ali uspjeli smo ih natjerati da trče po kolutu. Malo ih pokrenete pa zatim nagraditi, i oni to nakon nekog vremena shvate.“ Trener kaže kako su bila potrebna čak tri tjedna kako bi zamorac to savladao.
Sljedeći korak bilo je spremanje na spavanje. Za ovu kompliciraniju radnju Berensu je bilo potrebno dvostruko više vremena, a cilj mu je bio Bugsyja naučiti da pozvoni zvonce za odlazak na spavanje i zatim se zavuče u krevet. Za prvi dio zadatka trener je pored zvonca držao slatku nagradu – mrkve su im bile najdraže – kako bi životinju potaknuo da se došeće do željenog cilja. Svaki put kad bi zamorac uspješno povukao uže i pozvonio, za nagradu bi dobio mrkvu, na što se zamorac navukao. „Nakon toga smo naučili zamorca da otrči do svog krevetića, zagnjuri njuškicu i zatim se sav zavuče pod pokrivač,“ pojašnjava Berens, uvjeren da niti jedan zamorac nije naučio zavući se u vlastiti krevetić.
Trener je vrlo ponosan na činjenicu da su samo Bugsyjeve oči kompjuterski animirane. „Sjajno je što možemo ljudima pokazati da su te majušne životinjice sposobne same odraditi takve stvari,“ zaključuje Berens.
