Dojmovi
Moram priznati da samo onog trena kada sam ugledao ovaj filmski naslov na IMDB-u, s nestrpljenjem čekao da se pojavi u našim kinima. Napokon je stigao, a ima li ljepše vrijeme za posjet kina od direktnog slijetanja s neudobne stolice na poslu u super udobne fotelje kino dvorane Cinestara. Dvorana 13, na samom vrhu Branimir centra uvijek mi se sviđa zbog svoje izoliranosti i kao stvorena je za filmove ovog tipa. Nakon Magle u njoj sam eto prije koji sat odgledao novi Shyamalanov film, prezentiran u 16:9 formatu i u Dolby Digital EX tehnici.
Kao i pri gledanju Magle, 16:9 format mi je nekako “ograničavajući” pri gledanju, no samo prvih desetak minuta nakon kojih se priča počne razvijati i pažnja se skreće na sam film, a ne tehnikalije. Na zvuk nemam primjedbi, premda zbog tematike surround efekata skoro pa i nema.
Shyamalan kao majstor misterioznih prijetnji kakvih se svi sjećamo iz Zaselka (The Village) i ovdje se pokazao kao vrsti stručnjak, održavajući napetost tokom cijelog filma. Definitivno je misterij neprijatelja čiji identitet nije jasno otkriven dobar dio filma glavni razlog zbog kojeg se film prati s oba oka širom otvorena, a moram priznati da je u sat i pol uvršteno sasvim dosta napetosti i iznenađenja.
Trajanja od “samo” 91 minutu sam se i prije gledanja bojao iz razloga što za film ove tematike to često nije dovoljno da se priča kvalitetno ispriča i meni osobno je malo prebrzo okončana radnja i stigla odjavna špica. Držim da 10 dodatnih minuta ne bi teško palo gledateljima, a ostalo bi dosta prostora da se neki dijelovi detaljnije riješe i priča malo šire ispriča.
Što se ukupnog dojma tiče, film mi je malo ostao neutralan. Zanimljiv jest, napet jest, no ništa specijalno po meni ne nudi. Ima tu nešto Stephen Kingovskog, prati se šačica ljudi i njihove reakcije i emocije, no nikako na razini koja je prikazana primjerice u Magli. S druge strane film mi se sviđa zbog otvorenih prostora i dosta scena u kojima se dobije osjećaj da su gledatelji i glumci u istoj situaciji – zajedno prate situaciju, uočavaju i donose zaključke.
Scene smrti i umiranja su definitivno nešto što mi je ostalo u pamćenju – izuzetna realnost i brojne brutalne smrti i samo-sakaćenja nešto su što ne preporučam da se gleda ako ste slabijih živaca. Uistinu, crta između realnosti i CGI animacija davno je nestala, sve je detaljno prikazano, a kadrovi se ne mjenjaju tik prije “mesarenja”, već je sve u jednom kadru.
Adsense
