Recenzija filma: Oko (2008)

Ovdje prvo treba reći da je ovo remake kineskog horora “Oko” iz 2002. godine glasovite braće Pang. Iako sam osobno skloniji originalu nego remakeu, ovdje ipak nije tako. Sam original mi je bio nemaštovito režiran, iako na momente uistinu zastrašujuć, a film je bio i veliki hit na tamošnjem tržištu da je polučio uskoro i drugi nastavak. Naravno, sve što bar malo vrijedi, Amerikanci moraju reciklirati. Tako je na red došao i ovaj film.

Ekipa koja se okupila oko njega je bila krajnje impresivna i obečavajuća. Režije su se prihvatili David Moreau i Xavier Palud, dva francuska redatelja čiji je prethodni film, za mene, jedan od najboljih horora ikad snimljenih, tako jednostavan a opet izuzetno slojevito režiran. Riječ je o filmu “Ils” (“Oni“) i tko ga nije pogledao, neka to obavezno učini jer neće ostati razočaran. Nadalje, scenarija se prihvatio izvrstan mladin scenarist Sebastian Gutierrez koji je iza sebe imao scenarije za “Gothiku” i “Zmije u avionu” te izvrsni debut “Judin poljubac“. Glavnu ulogu je preuzela Jessica Alba, koja iza sebe ima nekoliko hitova na kino blagajnama, dovoljno je lijepa, malo ograničena u glumi i sve što je za uspjeh potrebno je bilo tu. Ali, uspjeh nije došao. Zašto?

Iako mi je ovaj film draži od originalnog (možda barem zato jer mi je pristupačniji režijski – u originalu je režija zaista bila nemaštovita), očekivao sam puno više. Redateljski dvojac je svojim prethodnim filmom toliko pridonio samom žanru horora, da su ovdje imali nevjerovatnu priliku da nadmaše same sebe i možda čak postave nove temelje žanru, sve ispočetka. Ali se nekako nisu snašli. Prečesto se vidi njihovo oklijevanje sa trenucima koji trebaju biti napeti, odnosno kada znamo da će nam nešto iskočiti, a oni to ne naprave, kao zeznuli su nas. Pa naprave to odmah iza. Jednostavno, čini mi se kao da su se previše trudili da ostave što bolji utisak za svoj američki debut, da ni sami od tolike treme nisu znali što će napravit. Treba priznati, momci su stvorili zaista par jezovitih trenutaka kojih se ne bi postidio ni sam majstor William Friedkin (“The Exorcist“) ali je bilo tu i previše lutanja. Recimo, povodili su se da će radit red dramskog elementa (znači njeno privikavanje na stvarnost) pa red strašenja (pojavljivanje mrtvih ljudi u njenim očima). To može funkcionirati dobro 2-3 puta ali više od toga baš i ne. Također, još jedna zamjerka. najveći broj “strašljivih” scena su ispucali u prvoj polovici filma, tako da se u drugom dijelu sam film svodi na nekakav triler, odnosno na njeno istraživanje čiju je rožnicu dobila pa se može reći da je ovo i pola horor pola triler. Trebali su pametno raspodijeliti cijeli film na jednake dijelove, odnosno složiti linearnu naraciju priče koja će dovesti do samog razrješenja na način kako to i priliči hororu, odnosno strašenjem.