Tri najveća nedostatka modernih LCD televizora

Na modernom tržištu televizora dominiraju LCD televizori s LED pozadinskim osvjetljenjem. U doba tranzicije koje je već počelo, a u kojem će plazme lagano isčeznuti s tržišta, a OLED (ili neka slična superiorna tehnologija) postati nova dominantna tehnologija digitalnih zaslona, LCD televizori ostaju kao praktički jedini izbor koji nam se nudi pri izboru novog televizora. No, bez obzira na hvalospjeve proizvođača takvih televizora, a koji ističu njihovu kvalitetu slike, brojne mogućnosti i vitak dizajn, pronašli smo tri glavna nedostatka koja u zadnje vrijeme prate LCD televizore, a koje smatramo da bi proizvođači trebali ispraviti i tako tržištu ponuditi kvalitetnije televizore.

 1. Koriste sjajan (glossy) umjesto mat zaslon otporan na refleksije svjetlosti

Ako malo pogledate LCD televizore u trgovinama, uočiti ćete kako velika većina njih ima reflektivni, sjajan zaslon koji u većoj ili manjoj mjeri može djelovati poput zrcala. Osim što gledajući takav zaslon osoba može vidjeti samu sebe i obrise prostorije u kojoj se nalazi, refleksije mogu prikrivati detalje u slici i umanjiti iskustvo gledanja. Osim toga, gledati samoga sebe je zadnje što želimo dok sjedimo zavaljeni na trosjedu i pokušavamo se opustiti, zar ne? No, proizvođači televizora su zaključili kako nam upravo sjajni zasloni trebaju jer bolje izgledaju u prostoriji i implementiraju ih na modele svih cjenovnih klasa – razlika je jedino ta što kod boljih modela implementiraju različite filtere kojima nastoje umanjiti refleksije, no one su i dalje prisutne.

Kod CRT i plazma televizora refleksija svjetlosti je normalna pojava jer je zaslon prekriven staklom, no kod LCD televizora čiji je zaslon izrađen od plastike, mat tekstura se može jednostavno napraviti i bitno umanjiti refleksije ambijentalnog svjetla. Česta debata na temu je li LCD bolji od plazme definitivno bi imala bod više u koristi LCD-a kada bi mat zasloni na njima bili standard, dok ovako i jedni i drugi dobivaju negativne bodove u tom segmentu.

No, iako je reflektivni zaslon danas de facto standard kod LCD televizora, to ne znači da nije bilo vrlo uspješnih pokušaja u stvaranju LCD televizora čiji su zasloni jako otporni na ambijentalno osvjetljenje. Philips je prvi proizvođač LCD televizora koji je 2011. godine počeo na svojim najboljim LCD televizorima koristiti Moth Eye tehnologiju inspiriranu prirodom, a čija struktura omogućava prikrivanje gotovo svih tragova ambijentalnog svjetla, pružajući tako vrhunsku sliku bez obzira na uvjete u prostoriji. Moth Eye je originalna Sharpova tehnologija, a koju  proizvođač od ove godine koristi i na svojim LCD televizorima.

Sjajni zasloni neće se zaustaviti samo na aktualnim tehnologijama digitalnih zaslona, već će biti prisutni i kod OLED TV-a. Južnokorejski proizvođači televizora, LG i Samsung su to već pokazali na prvim komercijalno dostupnim zakrivljenim OLED televizora 55″ velike dijagonale, a koji također posjeduju reflektivne ekrane čime prikrivaju njihovu briljantnost u uvjetima sa srednjim i jakim ambijentalnim osvjetljenjem. Nadamo se kako će ovaj trend ubrzo nestati i kako ćemo naše televizore moći gledati jednako kvalitetno bez obzira na osvjetljenje u prostoriji.

2. Koriste različite indekse oštrine slike u dinamici koji su vrlo nejasno definirani (popularni “herci”)

Dolaskom LCD televizora s LED pozadinskim osvjetljenjem, proizvođači su pronašli način kako mogu prividno povećati oštrinu slike u dinamici (eng. motion resolution) a da pritom ne implementiraju pravi 100 Hz ili 200 Hz panel u televizor. Kroz različite metode treptanja LED pozadinskog osvjetljenja i ubacivanje crnih okvira (a koji dokazano smanjuju zamućenja uz pad svjetline slike), proizvođači su počeli mjeriti pokretnu rezoluciju svaki na svoj način i označavati ju kroz različite indekse jasnoće, svaki pod svojim imenom i po vlastitoj metodi mjerenja. Tako Panasonic posjeduje Back light blinking (blb), Samsung Clear Motion Rate (CMR), LG Motion Clarity Index (MCI), Toshiba Active Motion Rate (AMR), Grunding Picture Perfection Rate (PPR) itd.

Svi televizori koje smo do danas testirali podvrgavaju se Monoscope testu na japanskom FPD Benchmark Blu-ray disku, gdje se 1080i60 signal reproducira i mjeri se koliko u najbolje slučaju se linija slike može jasno razlučiti u pokretu. Idealan slučaj jest da televizor može prikazati onoliko linija koliko ih fizički ima na zaslonu, što u slučaju Full HD televizora znači 1080 od 1080 linija pokretne rezolucije. U slučaju klasičnih 50 Hz televizora, pokretna rezolucija iznosi oko 300 od 1080 linija, što znači  da u dinamici više od trećine podataka korisnik jednostavno neće vidjeti. Do problema dolazi kada pogledamo televizore koji bi trebali jamčiti oštriju sliku u dinamici (npr. LG-jev LA690S s MCI 400 Hz osvježavanjem), a koji nakon aktivacije interpolacije postižu prividno jednaku oštrinu kao i obični 50 Hz televizori. Razlika je samo u tome što takvi modeli neće razmazivati objekte i ostavljati značajne tragove iza njih već će oni imati efekt udvostručavanja, odnosno biti će prisutni blagi obrisi iza njih.

S druge strane, uzmimo primjer Toshibinom 50L7335DG modela s 200 AMR indeksom, a koji postiže oko 650 od 1080 linija i tako pruža gotovo dvostruko oštriju sliku u dinamici od gore spomenutog modela s dvostruko većim indeksom oštrine. Televizori koji imaju MCI index 800 Hz će postizati gotovo idealnih 1000 od 1080 linija (slučaj LG-jevog 47LA860V televizora), dok će primjerice model s indeksom 1000 postizati svih 1080 od 1080 linija (kao što je slučaj sa Samsungovim F8000 LCD TV-om). S druge strane, modeli s indeksom iznad 1000, primjerice Philipsov PFL9076 s indeksom 1200 će također prikazivati 1080 od 1080 linija pokretne rezolucije, baš kao što će isto mjeriti i Panasonicovi modeli s indeksom bls 3500 (WT60 model).

Ukratko, zbrka s oznakama je velika i situacija je prilično ozbiljna. Bez mjerenja na konkretnom modelu nije moguće znati koliku točnu pokretnu rezoluciju televizor nudi, te je li ona dostupna uz interpolaciju pokreta (“TV sapunica” efekt) ili uz pravilno izvođenje originalnih materijala.

3.  Imaju grubo i neučinkovito lokalno zatamnjenje

Problem LCD televizora oduvijek je bio kontrast slike i prikaz crne boje, a koji su mnogo bolje prezentirani na plazma tehnologiji. Do izražaja ova slabost posebno dolazi kod gledanja u zamračenim uvjetima, a gdje crna boja na pojedinim tehnologijama LCD panela može više sličiti sivoj nego pravoj crnoj boji. Pojavom LCD televizora s LED pozadinskim osvjetljenjem, proizvođači televizora su uočili da gašenjem LE dioda iza zaslona (ili u njegovom okviru) mogu postići mnogo bolji kontrast jer se dio slike gdje nema nikakvih informacija može u potpunosti isključiti i time postići višestruko dublja crna boja.

Najbolji rezultat proizvođači su uspjeli postići na LCD televizorima iza kojih se nalaze LE diode iza cijelog ekrana, te se tako zone mogu gasiti ovisno o sadržaju koji se prikazuje. LE diode se mogu u potpunosti gasiti iza crnih traka kod CinemaScope formata filmova, kao i kada se u kadru pronađu potpuno crni objekti. Jasno, kvaliteta zatamnjenja ovisi o broju svake od zona, a gdje je jasno pravilno što više to bolje. Ukoliko je broj zona mali, oko objekata na crnoj podlozi će se vidjeti blokovi veće svjetline i time umanjiti kvalitetu prikaza.

Najbolji modeli s direktno postavljenim LED lokalnim zatamnjenjem stizali su iz Philipsa i Toshibe, a koji su koristili 1792 odnosno čak 3072 LE dioda podijeljenih u 224 odnosno čak 512 zona za vrlo precizno zatamnjenje slike. Iako je rezultat bio mnogo  bolji od bočno postavljenog LED osvjetljenja s lokalnim zatamnjenjem, zbog visoke cijene proizvodnje ovakvi televizori nikada nisu došli do srednjem cjenovnog segmenta, a čak i u visokoj klasi sve se rjeđe koriste.

Danas je najčešći tip LED LCD televizora onaj kod kojeg je izvor osvjetljenja postavljen u okvir, obično u onaj donji koji je nešto veće širine od ostalih. U okvir se tada postavlja red LE dioda te se njihova svjetlost širi putem svjetlosnih kanala od dna do vrha televizora, čime se cijeli LCD panel pozadinski osvijetli. Alternativno se red LE dioda može postaviti i s gornje i donje strane, odnosno s jedne ili obje bočne strane.

Ovakav pristup smanjuje cijenu proizvodnje i omogućuje da okvir i dubina televizora budu iznimno tanki, što odgovara i proizvođačima i kupcima, no tu lista prednosti prestaje. Ovakav pristup gdje svjetlost dopire iz jedne stranice može dovesti do problema u ujednačenosti prikaza i do probijanja osvjetljenja blizu njenog izvora, a isto tako se gubi smisao lokalnog zatamnjenja. Naime, proizvođači obično podijele liniju s LE diodama na svega nekoliko segmenata koji se odvojeno mogu paliti i gasiti ovisno o sadržaju koji se nalazi u određenom segmentu zaslona, no stvar najbolje funkcionira samo kada se u tom dijelu ekrana ne nalazi ništa osim crne boje. Čim se nalazi bilo kakva informacija na ekranu, LE diode se ponovno pale kako bi osvijetlile objekt, no isto tako i ostatak segmenta dobiva svjetlost i gubi na punoći crne boje.

Nedavno testiran LG-jev najbolji LCD televizor za ovu godinu, model LA860V koristi LED osvjetljenje iz donjeg okvira sa svega šest segmenata koji se mogu neovisno paliti i gasiti, no to je premalo za preciznu lokalizaciju i dobivanje slike odličnog kontrasta. Samsung je ove godine kod svojeg pripadnika visoke klase 8000, modela F8000 odustao od lokalnog zatamnjenja putem kontrole LE dioda, već je sliku dinamički prilagođavao kontrast LCD piksela ovisno o sadržaju, što je ponovno daleko od pravog lokalnog zatamnjenja jer su pikseli i dalje jednako osvijetljeni i svjetlost prolazi kroz njih. Osim lokalnog zatamnjenja, proizvođači obilno koriste i tzv. globalno zatamnjenje, a gdje LE diodama prilagođavaju intenzitet na cijelom ekranu ovisno o prosječnoj vrijednosti svjetla na ekranu. Ako je na ekranu puno svjetlosti, bijelih objekata i slično, LE diode će svijetliti na svojoj najvećoj vrijednosti. Ako je na ekranu puno crne boje, LE diode će smanjiti svoj intenzitet. Iako ovo dobro zvuči u teoriji, u praksi ovakva tehnika negativno utječe na ujednačenost prikaza jer se svjetlina stalno mijenja i isti objekt može biti različito prikaza ovisno o okolnom ambijentu.

Zbog svega navedenog, nerijetko savjetujemo da se mnoge od opcija koje bi trebale poboljšati sliku prema navodima proizvođača jednostavno isključe jer stvaraju više štete nego koristi.

Ovdje prikazane nedostatke smatramo najvećima na modernim televizorima, te se nadamo kako će proizvođači barem neke od njih ispraviti ili barem jasnije definirati u godinama koje dolaze. U svakom slučaju HD Televizija će pratiti situaciju i izvještavati o novostima.