Moram priznat da ne volim ići u 3D kina… Fino se sredim, našminkam i onda mi daju one grozne naočale, mislim stvarno, tko želi recimo biti na dejtu i pritom debilno izgledat nakon pola dana lickanja i spremanja, mislim kaj da jedno oko namažem plavo, a drugo crveno? A da ne pričam da nikako ne sjedaju iza uha i stalno padaju sa glave, plus što su po dizajnu totalni modni promašaj… Sad će neki reći da kaj dramim, ionako sjedim u mraku. Ali to nema veze, osjećam se debilno i to je sasvim dovoljno.
Sigurno se neću okrenut prema njemu usred filma da se poljubimo jer ruku na srce niti on nije najpoželjniji u tom trenutku, prije bi oboje prasnuli u smijeh nego isprobali malo romantike u ljubavnim sjedalima. Pa ajde ako ima koja da joj to nejde opasno na živce neka mi se slobodno javi i pokuša me uvjeriti u suprotno. Biti ću joj zahvalna, možda više moj dragi nego ja, jer on ipak najvise pati. Čovjek se potrudi, isplanira izlazak, još me vodi gledat ono kaj ja hoću i spreman je trpjeti sladunjava naklapanja i onda kaj dobije – ni više ni manje nego čangrizavu kokoš kraj sebe koja negoduje tokom cijelog filma…
Surfajući po netu naišla sam na jednu zanimljivost koja bi po mojoj procjeni uskoro mogla postati rješenje svih mojih problema gledanja 3D filmova. Naravno ako se to uspije realizirat do kraja. Ne, nisam samoinicijativno završila na inovatorskim web stranicama, nego sam zasjela za komp poslije dragog koji je ostavio neke svoje prozore otvorene, pa sam odlučila škicnuti malo. Da se vratimo rješenju “Kako ne izgledat debilno u 3D kinu”. Prelazeći preko njegovih stranica uočila sam nešto vezano za 3D i krenula čitat dalje. Naravno kako mi tehnološke inovacije i nisu najjača strana morala sam potražiti malu pomoć prilikom objašnjavanja istog. Hvala svemiru pa sam se uvijek lijepila za neke ferovce i kompjuter freakove koje sam gnjavila da mi pokušaju laički objasniti meni totalno nerazumljive stvari. Ponekad mi se one linearne jednadžbe iz srednje čine piece of cake spram tih kojekakvih noviteta.
Da se vratim na taj moj senzacionalan pronalazak. Mjesto radnje Japan, a mislim no gdje bi drugdje i bilo ne, tamo su svi ionako popizdili za tehnologijom. Valjda kak se malo sexaju jer rade non-stop ili ne smiju jer ih je previše pa su morali naći neku drugu zanimaciju Mada mislim da zabrane da više od jednog djeteta vrijede za Kinu… Ma nebitno sad. No uglavnom, u Japanu su predstavili zanimljiv prototip 3D-a koje se ne oslanja na ravni ekran, kaj znači da ako to uspije naočale bye-bye. Bit ovog prototipa je 3D prostor koji je ljudskom oku puno prirodniji za gledat pa će i glavobolje nakon standardnog 3D gledanja otić u povijest. Da zaboravila sam još napomenuti da sam se u par navrta uhvatila kako mi oči bježe u križ gledajući kroz one cvike, pa kad to nadodam onim stvarima sa početka priče I’m to sexy for everyone u kinu.
Kako sad to malo podrobnije objasniti, a da ne pišem neke šifre koje dečki i bez mog članka znaju, a nas ljepši spol ionako to ne zanima u baš previše detalja, već po principu “Molim objašnjenje kako to funkcionira?”, koja je svrha i da li će mi šminka i frizura ostati postojane. Drage moje bit svega je da svi 3D uređaji prikazuju sliku na 2D zaslonu, a 3D slike prikazuju se kroz optičku varku, zato moramo imat one ružne cvike, dok ovaj novitet prikazuje sliku u zraku, tj. 3D prostoru. Imamo 3D sliku bez ikakvih tehničkih pomagala na nosu i optičkih varki. Wow, pa kad bolje razmislim to mi se čini super. Zamisli ideš gledat neki povijesni spektakl gdje prevladavaju goli frajeri i imaš feeling da je tu metar od tebe i vidiš ga sa svih strana. Još kad bi i sve dimenzije bile preslika stvarnih, hahahaha :)
Nisu te inovacije ni tak dosadne kako sam prvobitno mislila, počet ću malo više surfat po tim geek sajtovima, tko zna na kaj ću sve naići. Naravno, svako moje saznanje podijelit ću sa vama, drage moje kojima su cipele i London Fashion Week ipak prioriteti numero uno spram igračaka za velike dječake.
