Neprirodni elementi koje je dodao Thorne uključuju krilatog demona koji zaprijeti Maxu, odvodeći druge u nezamislivu mračnu sudbinu. Inspirirana Nordijskom mitologijom, demonska Valkira – nacerena, usana podignutih preko iskrivljenih očnjaka, crveno plamenih očiju – predstavlja ključan trag u Maxovoj potrazi za onima koji su uništili njegovu obitelj. Kroz priču, pojava demona – ili njenih elemenata – prožima akciju: u sjenama vidimo nagovještaj golemih krila i čujemo gromovite zapuhe njihova kretanja. Krilati demon je ikona, a autori filma su osmislili druge vizualne simbole povezane sa Vakirom. Grafit slova V probodenog iglom može se vidjeti kroz cijeli film, kao i tetovaža krila koju nose neki od glavnih likova.
Koristeći materijale iz igre – uključujući izbačene scene i scenarij – kao početnu točku, Thorne je krenuo stvoriti osnovu filma. „Igra je vizualno iznimno filmskog karaktera, no ujedno traje oko osam do dvanaest sati kontinuiranog igranja, tako da sadrži previše materijala i informacija za film,“ objašnjava Thorne. „Pokušao sam doznati sve što se u igri odigrava i onda pokušati smisliti načine kako priču pojednostavniti. Izazov je bio ostati vjeran originalnom materijalu, no istovremeno ga pogurati i učiniti ga prikladnim za napeti triler.“
Uz Thornea koji je radio na scenariju, studio je pristupio redatelju Johnu Mooreu, poznatog po osebujnom vizualnom stilu, koji je pokazao u svoja tri prijašnja filma, ponudivši mu da režira film. Moore je blisko surađivao sa Thorneom i producentima na oblikovanju scenarija.
Moore proces adaptacije igre u filmski medij približava usporedbom sa otimanjem kontrole od igrača igre i objašnjavanja dotičnom da će sada autor filma nastaviti dalje. Korištenje subjektivne kamere jedan je od ključnih elemenata u stvaranju nezaboravnog filmskog iskustva za gledatelje. „Morate gledateljima pružiti nešto uzbudljivo i nezaboravno – i mi smo zaključili da ćemo to postići pomoću subjektivne kamere – doslovce ju iskorištavajući do maksimuma – tako da se gledatelji osjećaju kao da su Max Payne,“ kaže Moore.
Kako bi akciji dali dodatni intenzitet i stiliziranost, Moore i ekipa su koristili posebni sustav pokretne kamere Phantom, koji je omogućio svjež prikaz popularnog iznimno sporog snimanja. „U osnovi, riječ je o digitalnom tvrdom disku koji može snimiti oko tisuću kadrova u sekundi,“ objašnjava Moore. „Nisam želio imitirati sjajne slavne usporene kadrove John Wooa, ili braće Wachowski iz Matrixa, tako da smo smislili vlastitu tehniku pomoću ovog novog sustava. Mislim da smo postigli neke uzbudljive rezultate, što ćete moći vidjeti u filmu.“
Mooreovi stilizirani i ponekad zastrašujući vizualni prizori filmu daju opernu kvalitetu koja samo naglašava kombinaciju priče o osveti, uznemirujućih natprirodnih elemenata i zagonetke koja neprestano ruši očekivanja gledatelja. Istovremene, Moore je inzistirao na tome da film ima realističnu emotivnu jezgru, koja se većinom izražava kroz Maxovu potragu za ubojicom njegove žene i djeteta. On i njegovo putovanje su određeni tim traumatičnim trenutkom.
U tu svrhu, glumac koji glumi Maxa bi morao izražavati okorjelost lika, no istovremeno biti gledateljima pristupačan na emotivnoj razini. Uloga je bila kao stvorena za Marka Wahlberga. „Mark se pridružio projektu toliko žestoko predan tom liku,“ kaže Yorn. „On je jedan intenzivan glumac sjajne glumačke pojave, no također je otac koji jako voli svoju obitelj, i zaista je uspio osjetiti traumu glavnog lika.“
„Ovo je jedna od onih uloga u kojima ne možete zamisliti nikoga drugog,“ dodaje Moore o Wahlbergovom radu na filmu. „Mark se toliko poistovjetio sa likom – način na koji se Max kreće, kako izgleda – da je apsolutno bez greške odglumio ulogu.“
